Kulturno povjesni spomenici Varaždinske županije

Dvorac Martijanec

Dvorac za koji ne znamo kad je izgrađen, ali je poznato da je u 18. stoljeću već postojao.

Dvorac Opeka

Dvorac Opeka sagrađen je u 17. st. oko 1674. godine. Ono što čini Opeku zanimljivom je arboretum, njegov perivoj zasađen od egzotičnih biljnih vrsta iz svih krajeva sjeverne hemisfere koje je grof Marko Bombelles donosio sa svojih putovanja. Zbog izuzetnih umjetničkih, dendroloških, znanstvenih, odgojno-obrazovnih, kulturno-povijesnih i drugih vrijednosti, perivoj je od 1947. godine zaštićen, a danas je on spomenik perivojne arhitekture najviše kategorije.

Dvorac Maruševec

Dvorac Maruševec se spominje prvi puta već 1547. godine, kao vlasništvo obitelji Vragović. Kroz povijest dvorac je često mijenjao vlasnike, a Grof Schlippenbach ga je dogradio i dao mu današnji izgled. Današnji perivoj oko dvorca samo je dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio prije Drugog svjetskog rata. Dvorac u Maruševcu pripada spomenicima prve kategorije . Danas je dvorac vlasništvo obitelji Pongratz
.

Dvorac u Novom Marofu

Dvorac u Novom Marofu - Kasnobarokno-klasicistički dvorac grofova Erdödy-Novomarofskih s početka 18. stoljeća, u zaštićenom perivoju s kraja 18. st. površine 13,7 ha. Danas se u njemu nalazi bolnica.

Grad: Novi Marof

Dvorac Klenovnik

Dvorac Klenovnik predstavlja spomenik nulte kategorije. Dvorac je 1616. godine sagradio ban Ivan II Drašković.
Tijekom 17. st. u njemu su održavana i zasjedanja Hrvatskog Sabora. Danas se u njemu nalazi bolnica za plućne bolesti i tuberkolozu.

Grad: Lepoglava

Dvorac u Velikom Bukovcu

Dvorac u Velikom Bukovcu izgradio je u razdoblju od 1745. do 1755. godine grof Josip Kazimir Drašković. Dvorac u Velikom Bukovcu pripada najvećim dvorcima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj

Grad: Mali Bukovec

Stari Grad

Ime Varaždin spominje se prvi put 1181. godine u dokumentu kralja Bele III, u kojem se razgraničuju posjedi zagrebačkog Kaptola u Varaždinskim Toplicama od posjeda varaždinskog župana. Varaždinski plemenski župani stanovali su u staroj tvrđavi (castrum comitis), djelomično kamenoj romaničkoj građevini, koja je postojala već početkom 12. stoljeća. Već tijekom 12. i 13. stoljeća, uz staru tvrđavu razvilo se građansko naselje, u starim spisima zvano Garestin. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. dodijelio je 1209. godine stanovnicima varoši uz varaždinsku utvrdu status slobodnoga i kraljevskoga grada. Bio je to prvi grad u sjevernoj Hrvatskoj koji je dobio povlastice kraljevskoga grada.
Do kraja 16. stoljeća varaždinski je Stari grad promijenio mnogo vlasnika. Sredinom 16. stoljeća varaždinska utvrda doživljava radikalne preinake i od kasnogotičke tvrđave pretvara se u renesansni Wasserburg. Renesansnu pregradnju i obnovu Staroga grada započeo je oko 1544. godine štajerski barun Ivan Ungnad, tadašnji vlasnik varaždinske utvrde. Graditeljske radove vodio je poznati talijanski fortifikacijski arhitekt Domenico dell'Allio, graditelj utvrde u Grazu. Stari grad tada dobiva okrugle kule renesansnoga tipa, tzv. rondele, ispred kojih su izvedeni visoki zemljani bedemi okruženi opkopima s vodom dovedenom iz Drave. Raniji srednjovjekovni dijelovi djelomično su pregrađeni, a djelomično uklopljeni u renesansni izgled utvrde.
Od 1608. godine Varaždin se razvija kao središte varaždinske županije. U razdoblju od 1756. do 1776. godine Varaždin je prijestolnica Hrvatske, sve do katastrofalnog požara kada ban, uprava i vlastela odlaze ponovno u Zagreb.
Obnova Staroga grada je posve završena 1705. godine, a od 1925. godine u Starom gradu djeluje Gradski muzej Varaždin.

Dvorac Batthyany Strattmann

1320. godine na ovome je mjestu bio izgrađen kastel koji je kasnije uklopljen u izgradnju dvorca koji je današnji izgled dobio u 18. st.

Grad: Ludbreg

Dvorac Trakošćan

Trakošćan je nastao u 13. stoljeću u obrambenom sustavu sjeverozapadne Hrvatske kao manja osmatračka utvrda za nadzor puta od Ptuja prema bednjanskoj dolini.
Toponim Trakošćan prvi se puta spominje u pisanim dokumentima 1334. godine. Gospodari utvrde u prvim stoljećima nisu poznati, tek znamo da su od kraja 14. st. vlasnici grofovi Celjski, koji istovremeno gospodare čitavom Zagorskom grofovijom. Uskoro ta obitelj izumire i Trakošćan dijeli sudbinu ostalih njihovih gradova i posjeda koji se usitnjavaju, i mijenjaju razne gospodare. U toj podjeli Trakošćan, kao jedinstveno imanje, pripada najprije vojskovođi Janu Vitovcu, zatim Ivanišu Korvinu, koji ga poklanja svome podbanu Ivanu Gyulayu. Ova obitelj zadržava dvorac kroz tri generacije, te izumire 1566., a vlastelinstvo preuzima država.
Za učinjene usluge kralj Maximilijan dodjeljuje vlastelinstvo Jurju Draškoviću (1525-1587), najprije osobno, a potom na nasljedno uživanje.
U razdoblju procvata izgradnje dvoraca u Hrvatskom zagorju, u drugoj polovici 18. st., dolazi do napuštanja Trakošćana. Zapušten, počinje naglo propadati, pa se tek polovinom 19. st., obitelj ponovno zanima za svoj titularni grad. U tom duhu podmaršal Juraj V. Drašković grad obnavlja u rezidencijalni dvorac, a parkovni okoliš pretvara u romantičarski perivoj. Iduće generacije povremeno borave u Trakošćanu sve do 1944. kad se iseljavaju u Austriju, ubrzo zatim dvorac je nacionaliziran.
1953. osnovan je muzej sa stalnim postavom. Danas je dvorac u vlasništvu Republike Hrvatske.

KULTURNO POVJESNI SPOMENICI KRAPINSKO-ZAGORSKE ŽUPANIJE

MARIJA BISTRICA Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji protječe kroz mjesto. Spominje se prvi put 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, uključujući i Bistricu. Župa u Bistrici spominje se prvi put 1334. Župna crkva bila je posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je 1731. biskup Juraj Branjug posvetio novo uređenu crkvu Snježnoj Gospi, svetište i mjesto zovu se Marija Bistrica.

VELIKI TABOR U krajnjem dijelu sjeverozapadnog područja Hrvatskog Zagorja, pokraj mjesta Desinića na prekrasnom brežuljku, smješten je utvrđeni dvor VELIKI TABOR koji prema ocjeni UNESCO-a pripada najvišoj kategoriji spomenika.

Đuro Szabo, opisujući Veliki Tabor i okolicu, ne štedi najljepših riječi, a njemu se pridružuje bard hrvatske gradbene kulture akademik Andre Mohorovičić. I zaista, impresivna slika koju nam Dvor pruža sa svih strana, a isto tako i interijer Dvora, ostavlja na posjetitelja neizbrisiv dojam. Tko ga samo jednom posjeti, uvijek će se njemu vraćati. Nadmorska visina od 334 m. omogućila je punu insolaciju i svježinu ozračja, a debeli zidovi pohranjuju ugodnu temperaturu u ljetnim mjesecima.
Zimi pak snježni pokrov čini ga još ljupkijim i romantičnijim. Jedna je hipoteza da se Dvor nalazi na vrhu otoka u nekadašnjem Panonskom moru. Druga je hipoteza da je u II. stoljeću nove ere na današnjem mjestu Dvora bila manja rimska fortica.
Činjenica je da je u XII. stoljeću sagrađena tzv. peterokutna kula, dok su ostale polukružne kule, koje daju punu ljepotu Velikom Taboru, građene u XV. i XVI. stoljeću, a današnja ulazna vrata i taj cijeli trakt građen je oko 1820. godine. Valja pripomenuti da Dvor ima cca. 3340 kvadratnih metara

SPOMENIK ZELENJAK Spomenik hrvatskoj himni "Lijepa naša" nalazi se u Zelenjaku,na mjestu gdje je Antun Mihanović spjevao himnu. Himnu je Antun Mihanović,koji je dio života proveo u Klanjcu,napisao 1835.,a uglazbio ju je Josip Runjanin 1846. godine.
Spomenik je postavljen 1935. godine od strane Družbe Braće Hrvatskog zmaja.To je obelisk visok 13,2 metra izrađen prema nacrtu kipara Rudolfa Ivankovića.
U njega je uzidana spomen-ploča s prvim stihovima himne i reljefni lik samog Mihanovića.
Himna Republike Hrvatske zove se Lijepa naša domovino.Status himne u neovisnoj Hrvatskoj "Lijepa naša" dobila je Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine.
Tekst joj i skladba imaju višestoljetnu i zanimljivu povijest koja seže do 1835. godine. Te je godine Antun Mihanović u desetom broju "Danice" objavio pjesmu "Horvatska domovina". "Horvatska domovina" pojavljuje se uglazbljena 1840-ih. Pouzdano se zna samo da joj je prve četiri kitice 1848. uglazbio Josip Runjanin. Prvi zapis izvornog napjeva notama je zabilježio 1861. godine pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger koji je ujedno priredio i skladbu za muški četveropjev. Popijevka se pod nazivom „Lijepa naša domovino" prvi put spominje tek 1864. godine, a krajem stoljeća taj je naslov u potpunosti zamijenio originalni naziv pjesme Antuna Mihanovića „Horvatska domovina".
Tijekom 19. stoljeća „Lijepa naša" pjevala se u svečanim prilikama kao jedna od mnogih narodnih popijevki, a prvi je put kao hrvatska himna, iako službeno nije imala taj status, izvedena prigodom izložbe Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva u Zagrebu 1891. godine.
Radi njezine iznimne popularnosti u narodu, Savez hrvatskih pjevačkih društava 1907. godine obratio se ondašnjem Saboru inicijativom da se „Lijepa naša" ozakoni kao državna himna. Iako ta inicijativa nije postigla uspjeh, „Lijepa naša" je postala neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata. Po prvi put službeni status „Lijepa naša" dobila je 29. veljače 1972. godine ustavnim amandmanom prema kojem je proglašena službenom himnom Socijalističke Republike Hrvatske.
Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. godine pjesma je dobila status himne samostalne Hrvatske. Iste godine donesen je i poseban zakon o državnim obilježjima kojim su propisane i riječi i glazba.

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!
Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!
Teci Dravo, Savo teci,
Nit' ti Dunav silu gubi,
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi.
Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!

SPOMENIK LJUDEVITA GAJA Devetnaesto stoljeće je vrijeme stvaranja i buđenja nacionalne svijesti i procesa integracije hrvatske nacije. Utemeljuje se hrvatski književni jezik i novi pravopis. Idejni vođa hrvatskog narodnog preporoda bio je dr. Ljudevit gaj koji se rodio u Krapini 1809. godine. Gaj izdaje pravopis i počinje s izdavanjem novina i književnog priloga "Danice"

KUMROVEC U Kumrovcu se nalazi Muzej "Staro selo" (Eko-selo Kumrovec), jedinstveni muzej na otvorenom, s očuvanim izvornim seoskim kućama s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Povijest "Starog Sela" počinje postavljanjem Titova spomenika 1948. ispred njegove rodne kuće, a 1952. osniva se Muzej u Kumrovcu. Danas se rodna kuća Josipa Broza Tita nalazi na početku Muzeja i sadrži povijesne i etnološke izloške. Do sada je uređeno oko 40 stambenih, gospodarskih i pomoćnih objekata, tako da je "Staro selo" daleko najaktraktivniji objekt ove vrste u Hrvatskoj. Posjetitelji mogu razgledati stalne etnološke zbirke tradicionalnog načina života s kraja 19. st., kao što su: Zagorska svadba, Život mladog bračnog para, Od konoplje do platna, Kovački zanat, Kolarski obrt, Lončarstvo, Od zrna do pogače i dr.

VELIKO TRGOVIŠČE Potječe iz seoske obitelji srednjega imovnoga staleža. Rođen je u Velikom Trgovišću 14. svibnja 1922. u braku Stjepana i Justine (rođ. Gmaz). Pored Franje obitelj Tuđman imala je još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla 1929. kada je Franjo pošao u osnovnu školu. Pučku je školu pohađao u rodnom mjestu (1929. - 1933.), dok je srednju polazio u Zagrebu (1934. - 1941.), uglavnom se uzdržavajući sam. Moguće uhićenje u doba starojugoslavenskoga režima 1940. o kojemu pišu službene Tuđmanove biografije još nije dovoljno razjašnjeno. Tuđmanova obitelj podupirala je hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, dok se Franjo Tuđman tijekom 2. svjetskog rata pridružio komunističkim partizanima. Sudeći po dostupnim podatcima, Tuđman je bio pripadnikom 10. zagrebačkog korpusa i radio je kao obavještajni časnik. Još prije svršetka rata, u siječnju 1945. upućen je u Beogradu Vrhovni štab Novj.

Tada se dogodila i obiteljska tragedija koja nije u potpunosti razjašnjena; Tuđmanov otac Stjepan umro je nasilnom smrću pod sumnjivim okolnostima koje su kasnije različito tumačene (samoubojstvom, nesretnim slučajem...), ali prevladala je inačica po kojoj mu je oca kao kritičara nove, totalitarne vlasti likvidirala politička policija OZNA. Unatoč tomu, Tuđmanov uspon u vojnoj hijerarhiji nije bio spriječen: radio je u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, u Generalštabu JNA, a završio je i Višu Vojnu akadmiju (1955. - 1957.). Tada je objavio i svoje prvo značajno djelo, Rat protiv rata, (Zagreb 1957.), opsežnu studiju o partizanskom ratovanju kroz povijest s naglaskom na jugoslavenskom partizanskom ratu, no protkano opširnim raščlambama o ratu u Nizozemskim provincijama u 17. st., španjolskom ustanku protiv Napoleona, kao i mnogim drugim primjerima gerilskoga ratovanja. Ta je studija značajno učvrstila ugled Tuđmana kao vojnopovijesnoga znalca, a u sljedećim desetljećima naraštaji jugoslavenskih generala preuzimali su izvatke iz njegove knjige kao okosnicu za generalske ispite. Iako je 1960. promaknut u čin general-majora, Tuđman je već sljedeće godine svojom voljom napustio vojnu službu. Motivi za takav postupak su dosta jasni: sama vojna struktura je omogućavala materijalno siguran, no duhovno skučen život, a Tuđmanovi se interesi, koji su pokrivali vojno, povijesno, političko i kulturno područje nisu mogli zadovoljiti u takvom miljeu. Također, dogmatizam i ideološko zatupljivanje karakteristični za svaku vojsku (a kamoli ne za totalno indoktriniranu JNA) nisu predstavljali ozračje u kojemu se moglo koliko-toliko odstupiti od političkoga pravovjerja.

U Zagrebu te 1961. godine osniva Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut znanosti), čiji je ravnatelj do godine 1967. godine. Od 1963. do 1967. godine izvanredni je profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (danas Fakultet političkih znanosti).

Kulturno povijesni spomenici Koprivničko-Križevačke županije

Zavičajni muzej Virje

Muzej je osnovan 1977. g., na incijativu entuzijasta i dobrog poznavatelja povijesti Virja, Martina Matišina. Uz podršku svih mještana koji su darovali muzejske ekponate, Muzej je svečano otvoren 1979. g. Muzej je smješten u Staroj školi, a sadrži brojne dokumente i bogatu etnozbirku, jednu od najboljih u ovom djelu Hrvatske.

Muzej prehrane “Podravka”


Prehrambena industrija Podravka otvorila je Muzej prehrane 1982. g. kako bi na primjeru svoje povijesti za buduće naraštaje sačuvala svjedočanstva o razvoju industrijske prerade hrane, kako u smislu tehničke opremljenosti i tehnoloških dostignuća, tako i u proizvodnji sirovina za potrebe prehrambene industrije. Muzej je smješten u adaptiranim zgradama nekadašnje Gradske klaonice, vrijednome (i najstarijem) primjeru industrijske arhitekture u Koprivnici, izgrađenom 1892. g.

Muzej grada Koprivnice

– Povelje Koprivničkih građanskih sloboda 13.-15. st.
Predstavljene su povelje od prvog spomena imena utvrde Koprivnica – castrum Kopurnica 1272. g. do banskih i herceških povelja te naposlijetku najvažnije srednjovjekovne povelje iz 1356. g. kojom je ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. dodijelio Koprivnici pravnim povlasticama status slobodnog i kraljevskog grada po uzoru na zagrebački Gradec. O važnosti te povelje, koja je gradu osigurala sve do 20. st. autonoman gospodarski i društveni razvoj, svjedoče i predstavljeni njeni prijepisi iz kancelarija kralja Žigmunda Luksemburškog, Matije Korvina te zagrebačkog Kaptola.

Muzej “Ivan Večenaj” ,Gola






	Muzej se sastoji od galerije sa slikama Ivana Večenaja i etno-kuće s etnografskom zbirkom. Galerijsko-muzejski prostor nudi svojim posjetiteljima uvid u 50 godina stvaralaštva umjetnika naive Ivana Večenaja-Tišlarova: velik broj slika na staklu i platnu te crteža i akvarela kao i velik broj fotografija iz njegova života. Rodna kuća Ivana Večenaja i pripadajući gospodarski objekti iz 19. st. obnovljeni su 1993. g. i pretvoreni u izložbeni prostor s etnografskom građom. Zbirka sadrži autentične predmete i pokućstvo obitelji Večenaj i oko 1 000 raznih predmeta (predmeta za svakodnevnu uporabu u seoskoj kući i gospodarstvu). Slikar Ivan Večenaj-Tišlarov rođen je 1920. g. u selu Gola u Podravini gdje i danas živi i radi. Pripada Hlebinskoj školi naivnih slikara sa kojima grupno i samostalno izlaže na nekoliko stotina izložaba po čitavom svijetu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Uz svoj slikarski rad bavi se pisanjem i sakupljanjem jezičnog blaga i poslovica tako da je i tiskao rječnik s 12 000 starih riječi sela Gola i knjigu s 4 000 poslovica. Napisao je povijest svoga kraja, dva romana i knjigu pjesama.

Gradski muzej Križevci

		Gradski muzej Križevci nalazi se u kući Karas, jednoj od najstarijih građanskih kuća u gradu (nekoć pavlinski hospicij i prva javna ljekarna u gradu u 18. st.). U Muzeju je moguće razgledati nekoliko zbirki. Arheološka zbirka čuva predmete koji pripadaju širokom vremenskom rasponu, od mlađega kamenog doba do razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka. Najstariji nalazi iz razdoblja neolitika, pronađeni su na lokalitetu Brezovljani i stari su između 6.500 i 7.000 godina. Eneolitik je zastupljen razvijenom fazom „lasinjske kulture“; najatraktivniji nalazi potječu iz vremena kasnog brončanog doba, stari oko 3.000 godina i pronađeni na lokalitetima u Križevcima i na Kalniku. Keramički oblici, kalupi za lijevanje brončanih uporabnih predmeta jedinstveni su primjerci naseobinskih nalaza kakvih je malo otkriveno u Hrvatskoj.

Đurđevački pijesci, Đurđevac

Istočno od grada Đurđevca smještenog u Koprivničko – križevačkoj županiji, na putu prema mjestu Kalinovac, nalazi se geografsko – botanički rezervat Đurđevački pijesci, jedinstveni prirodni fenomen u Hrvatskoj. U tom području zaštićenom već više od 30 godina još uvijek ima vidljivih ostataka pješčanih dina. Postupnim, mukotrpnim i dugotrajnim pošumljavanjem vrijedni su đurđevčani uspjeli primiriti te “žive i krvave peske”, kako su ih Podravci nazivali nekada.

Kulturno povijesni spomenici Međimurske županije

CRKVA SV. MARTINA

Unutrašnjost krasi uklesan najstariji datum na arapskom jeziku

Crkva sv. Martina sagrađena je 1334. godine u stilu baroka. Poznata je po tome što je u crkvi uklesan najstariji datum pisan arapskim slovima u Hrvatskoj. U crkvi se nalaze vrijedne gotičke zidne slikarije. Sakristija je izgrađena 1777. godine, a tabulat na stropu lađe zamjenjen je 1779. godine

MUZEJ MEĐIMURJA

U današnjem dvorcu Zrinskih, spomeniku nulte kategorije, djeluje Muzej Međimurja s fundusom od preko 17 tisuća izložaka, a bogatstvom smatramo još17 spomenika kulture nulte i prve kategorije diljem međimurja. Muzej posjeduje Arheološki, Kulturno-povijesni, Povijesni i Etnografski odjel, zatim Likovnu Galeriju s Memorijalnom zbirkom Ladislava Kralja Međimurca, Izložbeni salon i stručnu knjižnicu.

STARI GRAD

Grof Dimitrije Čak, vrhovni dvorski sudac kralja Bele IV., u 13. je stoljeću u središnjem dijelu Međimurja podigao drvenu obrambenu kulukoja je u povijet ušla pod imenomČakov toranj. Razdoblje gospodarskog i kulturnog uspona Čakovca počinje 1547. godinekada je posjednikom imanja postao Nikola Šubić Zrinski Sigetski

FRANJEVAČKI SAMOSTAN I CRKVA SVETOG NIKOLE

Nikola Zrinski utemeljitelj franjevačkog samostana

Franjevački samostan je utemeljen od strane grofa Nikole Zrinskog 1659. godine i tada je istoimeni samostan bio drvene građe. 1702. godine započela gradnja zidanog Franjevačkog samostana kao prve tvrđe čakovečke gradske jezgre.

Spomen dom rudarstva

Zavirite u prošlost Murskog Središća i okolice. Posjetite stari septarator ugljena koji je jedini objekt iz razdoblja rudarstva. Služio je za čišćenje rovnog ugljena od zemlje i njegovo klasiranje. Kako bi očuvali spomen na ovo značajno razdoblje naše povijesti, tvrtka TEAM je ovaj stari objekt prenamijenila u Spomen dom rudarstva. Kako bi što bolje predočili svakodnevicu rudara našeg kraja podijelili su Spomen dom rudarstva na dvije cjeline: Rudarstvo i Stara međimurska hiža.
U cjelini posvećenoj rudarstvu možete vidjeti ostakljene lijevke za klasiranje ugljena, rudarske alate, stare fotografije, razne spise poslagane u uredu poslovođe, te pogledati multimedijalni prostor, u nekadašnjoj "plakaoni", gdje se projiciraju priče rudara.
Stara međimurska soba prikazuje život rudara u četiri zida njegova doma. Uspjeli smo sakupiti velik broj starih fotografija Murskog Središća, te mještana u obavljanju svakodnevnih poslova u domaćinstvu i na polju koji su današnjim mlađim naraštajima gotovo pa nepoznati.
Uz stručno vodstvo prepustite se rudarskim pričama naših predaka...posjetite Spomen dom rudarstva!

Etno zbirke

Trgovački kasino
Izgrađen je trgovačkim kapitalom 1903. godine u stilu mađarske secesije kao mjesto okupljanja građanstva, novoga društvenog sloja u Međimurju.Izgrađena je prema projektu mađarskog arhitekta Ödöna Horvatha, narudžba čakovečkog odvjetnika Rudlofa Wollaka, za potrebe Čakovečkog udruženja trgovaca. Osim prostorije za kartanje i ostale društvene igre, u zgradi su se nalazile posebna odaja za dame, soba za čitanje i prostorija za ples. Tijekom dva desetljeća, 1966. – 1986., dio zdanja bio je namijenjen knjižnici i čitaonici. Od završetka Drugog svjetskog rata do danas zgrada je poznata kao sjedište sindikata.

Kulturno povijesni spomenici Bjelovarsko-Bilogorske županije

STUPČANICA – srednjovjekovno-turska utvrda, Općina Đulovac

Utvrda Stupčanica nalazi se na najsjeverozapadnijim obroncima Papuka u Općini Đulovac, nedaleko Daruvara u blizini sela Bastaji, zaseok Škodinovac. Smještena je na izduženom vrhu grebena, strateškoj preglednoj poziciji na 400 n.m. i danas je popularno planinarsko izletište i lovačko odmorište. Utvrda je od 1975. zaštićeni spomenik kulture i najočuvanija srednjovjekovna utvrda na području Bjelovarsko-bilogorske županije. Stupčanica je kameni njemački tip burga - grada. Najočuvanija je velika branič kula visine 20 m s još vidljivim romaničkim elementima. Bedemi do visine 4 m su najbolje su sačuvani na sjeveroistočnoj strani utvrde (vidljive puškarnice za topove). Ovdje je odlično sačuvan duboki obrambeni kanal. Na zapadnoj strani bedemi su djelomično vidljivi dok je ostali dio spuznuo niz padinu/klizište. U sjeverozapadnom dijelu sačuvani su ostaci zidova stambenih i pomoćnih objekata s mjestimičnom visinom zidova do 4 m. Stupčanica (Sapploncha) je izgrađena početkom 13. st. od strane njemačkih plemića Tiboldovića (Thybold). Plemići Tiboldovići dolaze u Hrvatsku s madžarskim kraljem Ladislavom Arpadovićem 1091. i stječu mjestimično posjede od Barča i rijeke Drave sve do Save preko Daruvara, Bijele, Sirača, Bijele Stijene, Novske i Subocke. Na tom teritoriju su obnašali upravnu župansku čast koju kasnije preuzimaju Križevci i Požega. Prvi poznati feudalni gospodar župan Zeria Magnus Tiboldović, naslijedio je utvrdu Stupčanicu 1294. Plemići Tiboldovići kao veleposjednici brinuli su se i za vjerski i prosvjetni život. Doveli su benediktince u Bijelu nedaleko Sirača izgradivši im veliki samostan Sv. Margarete. Cijeli veleposjed je imao 62 seoskih kuća - ognjišta. U blizini utvrde razvila su se dva srednjovjekovna mjesta trgovišta sa sudovima i školama - Gornja Stupčanica i Donja Stupčanica, sjedišta župa Blažene Djevice Marije i sv. Mihaela. U utvrdi je bila kapela Sv. Franje Biskupa. Plemići Tiboldovići držali su Stupčanicu do sredine 14. st. Zatim dolazi do česte promjene feudalnih vlasnika (Petar Poharos, Juraj Bazzini, Barbara Celjska, Nikola Gorjanski, Nikola Banić, Valenetin Torok). Zadnji vlasnik bio je Stjepan Banić jer su Turci već počeli silovito nadirati u ove krajeve. Godine 1542. Stupčanicu je zauzeo Mehmed paša Jahjpašić i u nju smjestio jaku posadu, u okolicu naselio muslimansko stanovništvo, a zatim i pravoslavno koje je naseljeno i u ostalim pograničnim područjima u službi čuvanja granice. Na taj način cijelo današnje područje Bjelovarsko-bilogorske županije istočno od rijeke Ilove koje je graničilo s "ostatkom ostataka Hrvatske" zaprima ime Mala Vlaška. U utvrdi je bilo smješteno 200 turskih vojnika i nekoliko topova. Nakon poraza Turaka pod Bečom 1683. i početka Velikog rata za oslobođenje (1683. – 1699.). turska posada pred vojskom generala Hansa Dunewalda povlači se iz Stupčanice 1688. Posljednji turski gospodari Masim i Murat aga odlaze u Bosnu. Od tada je napuštena i započinje njezino propadanje. U tijeku je projekt "Istraživanja, sanacije i konzervacije" utvrde koje izvodi Općina Đulovac. Buduća namjena utvrde je "Muzejski park Stupčanica - izletište i lovačko odmorište s mogućnošću prolaznog boravka i noćenja." Prilaz utvrdi je moguć šumskom cestom i markiranim planinarskim stazama.

ETNO PARK U VELIKOM TROJSTVU

U širokom i bogatom spektru kulture, narodno graditeljstvo dio je povijesnog i društvenog razvitka, civilizacije i umjetnosti. Tako se već više od 100 godina u cijelom svijetu provode mjere zaštite narodnog graditeljstva i stvaralaštva, formiranjem tzv. ETNO PARKOVA.
Etno park u naselju Veliko Trojstvo, tradicijski je prikaz graditeljstva (hiža, štagalj, ambar, krušna peć, kukuruzana) tipičan za Bilogorski kraj. Svi objekti opremljeni su tradicijskim inventarom, a kao nadopuna svemu su povremene folklorne priredbe, atraktivni običaji i stari zanati, različite manifestacije i događanja.

LOVRAKOV DOM U VELIKO GRĐEVCU

Općina Veliki Grđevac nositelj je investicije izgradnje i uređenja Lovrakovog centra u Velikom Grđevcu. Centar se nalazi na cesti Veliki Grđevac - Grubišno Polje, pokraj sportskog ribnjaka SRRU Grđevica. Dio izložbenog prostora kompozicijskog muzejskog vlaka i mlina koji predstavljaju simbole najpoznatijih romana Mate Lovraka "Vlak u snijegu" i "Družba Pere Kvržice" je dovršen, a potrebno je nastaviti izgradnju pomoćnih objekata i urediti prostor. Unatrag nekoliko godina Lovrakov centar je prepoznat kao vrlo privlačna destinacija obrazovnog turizma za osnovnoškolsku djecu koja ga posjećuju iz svih krajeva Republike Hrvatske. U sklopu Lovrakovog centra je i Staza prijatelja prirode u dužini od dva kilometra na

kojoj su obilježeni brojni predstavnici biljnog i životinjskog svijeta bilogorskog kraja. Jedan od najvećih hrvatskih dječjih književnika Mato Lovrak rođen je 8.ožujka 1899.godine u Velikom Grđevcu. Tijekom pedesetogodišnjeg književnog rada najviše je djela posvetio djeci. Neka od njegovih proznih djela su:Djeca velikog sela,Družba Pere Kvržice,Vlak u snijegu,Slatki potok,sretna zemlja,Divlji dječak,Prijatelji,anka Brazilijanka, Devetorica hrabrih,Dječji konzul i Zeleni otok. Mnoge su njegove priče i ekranizirane.

DOBRA KUĆA – srednovjekovno-turska utvrda, Općina Đulovac

Ostaci srednjovjekovne utvrde Dobra Kuća (Dobrakucha) nalaze se u gornjem toku rijeke Toplice u Općini Đulovac, 8 km istočno od Daruvara u blizini sela Dobra Kuća. Utvrda je smještena na 300 m visokom brežuljku u pobrđu sjeverozapadnog Papuka. Isprava iz 1275. spominje kao prve vlasnike Dobre Kuće plemiće Baniće. Posjed i kaštel spominje 1335. u jednoj ispravi madžarsko-hrvatskog kralja Karla I. Roberta. Jedno vrijeme bila je u vlasništvu pečujskoj biskupa Erunšta Hampa. Kralj Ludovik I. Veliki dao je utvrdu 1356. slavnim Hrvatinićima-Nelipićima u zamjenu za njihovu utvrdu Grebengrad pokraj Jajca. Tada je posjed Nelipića zahvaćao područje i Daruvarske kotline s kaštelom Kamengradom, te trgovištem i župom Toplicom. U blizini utvrde nalazilo se i trgovište Dobra Kuća s župnom crkvom sv. Margarete. Nelipići su morali prodati utvrdu plemićima Midzentima, te su sagradili još jednu manju utvrdu pod istim imenom nedaleko Daruvarske kotline kojoj danas nema traga. Kralj Matijaš Korvin darovao je 1486. utvrdu Dobru Kuću svojim rođacima, ugarskim plemićima Szekelyma. Posjed je tada imao 116 seoskih ognjišta-kuća. Godine 1543. Dobru Kuću je zauzela turska vojska pod komandom vojskovođa Murat-bega Tardića i Ulama-paše. Ugarska kraljevska isprava navodi da su Turci osvojili "dvije utvrde Dobre Kuće." Turci su ovu strateški važnu tvrđavu, sklonjenu u gudurama Papuka koju je vrlo teško uočiti i pronaći, pretvorili u snažno vojno uporište s posadom od 100 vojnika. Prema opisima unutar tvrđave bila jaka četverokutna branič-kula s debelim zidovima i jedna manja kula. U branič-kulu na prvi kat se ulazilo pokretnim drvenim stubama. Lijevo od ulaza nalazile su se stambene prostorije. U uskom dvorištu u živom kamenu isklesana je cisterna duboka 14 m. Turci su Dobru Kuću napustili 1688., a već se kao ruševina spominje 1702.. Danas su vidljivi tek tragovi glavne kule i obrambenog zida. Općina Đulovac namjerava arhitektonski kompleks utvrde s šumovitim okolišem kanjona rijeke Toplice i Papuka s djelomično sačuvanom trasom (19. st.) francuske uskotračne željeznice pretvoriti u "Eko-kamp i izletište Stari grad Dobra Kuća." Prilaz utvrdi je moguć šumskom cestom i markiranim planinarskim stazama.

DVORAC DIOŠ

Dvorac Dioš sagrađen je 1904-1905 godine u naselju Dioš, što na mađarskom znači orah, a sagradili su ga tadašnji posjednici daruvarskog vlastelinstva – Alojz pl. Tukory i njegova žena, rođena princeza Schleswig-Holstein – za svoju kćerku Mariju. Dvorac su nazvali Marijin dvor no taj naziv se nije dugo održao već je naziv dobio po naselju. Nakon obitelji Tukory i nekoliko vlasnika kupuje ga u tijeku prvog svjetskog rata Prva hrvatska štedionica koja ga prodaje 1917. godine grofu Ljudevitu Kulmeru. Godine 1941. država daje dvorac fratrima salezijancima, koji su u njemu utemeljili osnovnu školu u svećeničko učilište. Salezijanci su ga i otkupili. Nakon rata dvorac je nacionaliziran i koristio se za različite namjene. Dvorac Dioš temeljitije je opisan u knjizi „Dvorci i perivoji u Slavoniji“ od Zagreba do Iloka, autora Mladena i Bojane Šćitaroci, izdane 1998. godine.

Garić Grad Podgarić

Garić grad, smješten usred Moslavačke gore, jedan je od najstarijih srednjovjekovnih hrvatskih utvrđenih gradova, no već 1544. je stradao za provale Turaka te je napušten. Sačuvane su ipak znatne ruševine, koje su danas omiljeno izletište. A u obližnjem Podgariću, od prije tri godine, iznova je oživio turizam. Osim velebnog spomenika NOB-u, tu su uz jezerce brojni sadržaji koji mame ljubitelje prirode, igre i druženja.

Uz Garić grad, Moslovačka gora skriva ostatke još nekoliko srednjovjekovnih utvrđenih gradova

Podgarić, seoce na sjeveroistočnim obrocima Moslavačke gore, na izletnički zemljovid Hrvatske uvršten je 1967. godine, kada je tu podignut spomenik NOB-u i partizanskom ustanku 1941. U blizini spomenika se nalazi i partizansko groblje, a u obližnjim šumama i tri partizanske bolnice. Brojni su razredi narednih godina tu dolazili na "sat povijesti" toga kraja o 2. svjetskom ratu. Desetak godina kasnije i mene su, školarca, poveli tamo. Sa strahopoštovanjem sam gledao uvis ka divovskom spomeniku izgrađenom u počast žrtvama fašizma, ali se i divio gustim šumama Moslavačke gore u koje se nisam usudio ulaziti.

Duboki obrambeni opkop (jarak) ispred ulaza u Gradić grad

Nakon tri desetljeća opet sam se našao u Podgariću, ovog puta na obiteljskom izletu, a dječačku zaprepaštenost sam zamijenio uživanjem u laganim šetnjama obalama podgarićkog jezerca i pri razgledavanju obližnjeg Garić grada. Do tamo smo stigli autom iz smjera Gornje Jelenske, naselja podno južnih obronaka Moslavačke gore, smještenog uzduž doline koja u proljeće odiše svježinom zelenih travnjaka i šuma. U obližnjem glinokopu pronađeni su na dubini od 120 metara fosilni ostaci praslona i nosorogaod od prije 17 milijuna godina.

Garić grad, na 356 metara nadmorske visine, plijeni prostranošću, očuvanošću zidina i kula... ali i mirom koji podaruje okolna šuma

Moslavačku goru su zbog svojih gustih, često i neprohodnih šuma, nekoć davno rimski izvori nazivali Mons Claudius ili Zaprta (Zatvorena) gora. Moslavačka gora nije prostorno velika i visoka, ali ima mnogo gorskih kosa i grebena obraslih bjelogoricom i prošaranih potocima koji su usjekli duboke doline. Šume pretežno čine hrast kitnjak, bukva, grab, pitomi kesten i ponešto joha, breza i bor. Važnije uzvisine su joj Humka (489 m.n.m.), Vis (444 m.n.m.), Kaluđerov grob (437 m.n.m.) i Mjesec (354 m.n.m.).

Kula koja je branila pristupni put do Garić grada

Prvo smo odlučili obići srednjovjekovni Garić grad. Asfaltna zavojita cestica koja vodi do njega (i dalje u smjeru najvišeg vrha gore, Humke), odvajajući se na jug od ceste G. Jelenska - Podgarić, vrlo se strmo uspinje. Mjestimično ima nagib i do 18 posto, te se vozi u drugoj brzini (uspon vozilom zimi zacijelo je mala pustolovina). Srećom, uspon nije predug, a već nakon desetak zavoja s desne strane povrh guste šume uočavaju se znatni ostaci gradine. Naposljetku, i izletnička ploča potvrđuje sa smo sigli do ruševina Garić grada.

Trokatna središnja kula Garić grada spašena je od propadanja ugradnjom betonskih deka između katova

Mjesta za parkiranje je vrlo malo, no ovog nedjeljnog prijepodneva jedini smo u oblilasku gradine. Odmah se zamjećuje možda i najzanimljiviji detalj gradine, ulaz u grad preko drvenog mosta i kroz gradska vrata. O mjestu na kojem smo se našli saznajemo iz bilješki koje kažu: "Grad Garić je prema podacima dao sagraditi ban Stjepan Šubić godine 1256. Godine 1295. na Garić goru dolaze Pavlini - pustinjački red, koj su tu osnovali samostan i podigli Crkvu sv. Marije. Godine 1544. Turci su osvojili i razorili Garić i samostan sa crkvom. Od tada do danas Garić grad je ruševina, svjedok povijesti ovog kraja." Uz najpoznatiji Garić grad, Moslavačka gora skriva i ostatke srednjovjekovnih gradina kao što su Košuta grad, Jelengrad, Marić grad...

Debeli zidovi četvrtaste kule kriju tzv. skriveni put kojim su se koristili branitelji

Web-stranica donosi još neke pojedinosti o Garić gradu: "Unutrašnji je dio ovalan, a vanjske zidine imaju oblik nepravilna višekutnika s masivno građenim ulazom pred kojim je bio rov s pokretnim mostom. Među građevinama u unutrašnjem dijelu ističu se: cisterna i dvije četverokutne kule od kojih je obrambena kula pojačana uglovnim klesancima. Spominje se kao utvrđeni grad od 1256., a ubraja se u najstarije hrvatske burgove. Biskup Timotej, gradite1j najstarijega dijela zagrebačke katedrale, dobio je 1277. od kraIja grad i župu Garić. Među mnogim vlasnicima spominju se knez Gardun i Barbara Celjska (poznatija kao Crna kraljica, op. ur.). Turci su ga osvojili 1544. Nešto dalje, na mjestu Bele crkve, nalaze se ruševine pavlinskoga samostana sv. Marije pod Garićem, osnovana 1295., koji je u srednjem vijeku bio prosvjetno žarište."

Putokazi kod Garić grada - stazice vode na sve strane prozračnom i sjenovitom šumom

Gradina Garić se danas nalazi na području općine Berek, no taj je kraj u srednjem vijeku bio dio župe nazvane baš po Garić gradu, a i gora je imala ime Garić gora. Tomislav Đurić u časopisu "Meridijani" ističe: "U srcu Moslavačke gore podigli su Hrvati u ranom srednjem vijeku naselje Garigh, koje se spominje već 1163. g., kao sjedište župe. Drugi spomen "castruma Garigh" (Garić) datira iz 1256. godine, što ga uz Medvedgrad uvrštava među najstarije gradove hrvatskog sjevera. Nakon turskih osvajanja tvrđave, kojom prilikom je stradala u požaru, grad se od te 1544. nije koristio niti obnavljao. Nakon oslobođenja od Turaka ostao je izvan novih trgovačkih putova koji su nastali u nižim predjelima Moslavačke gore, prepušten zaboravu, rušenju i šumskom raslinju...".

Od 2004. hotel s tri zvjezdice "Vila Garić"...

Garić-grad u oko 3 stoljeća postojanja često je mijenjao vlasnike, a među ostalima bio je od 1277. i u posjedu zagrebačkih biskupa. To svjedoči da je riječ o nekoć važnom uporištu srednjovjekovne hrvatske države. Danas su, pak, ove ruševine značajan djelić turističke ponude. Posljednjih godina povremeno se čiste i uređuju kako ih ne bi zarasla šikara. U tim su radovima sudjelovali, primjerice, članovi Povijesne udruge Moslavina iz Popovače, Kulturna udruga Nova Akropola iz Zagreba i Kulturni centar mladih iz Kutine, uz nadzor stručnjaka arheologa iz Muzeja Moslavine. Glavna, ujedno i središnja, obrambena trokatna kula je spašena od propadanja zidanjem betonskih deka među katovima. No cjelovitija obnova se, unatoč nekim najavama, još ne nazire.

Izletište Podgarić - primjer brižno njegovanog okoliša

Stoga Garić grad i dalje polako izjeda zub vremena, te izgleda ponešto i lošije nego li u opisu u djelu "Iz putnih uspomena" (cjelovit ulomak, iz kojeg prenosim navode, objavljen je na web-u gornja-jelenska.net) prirodoslovca Dragutina Hirtza (1853. - 1921.): "Kad si došao stazi, a nekoć gradskomu kolniku, na kraj, zagledaš pod sobom dubok obkop u kojem se uzdiže visoka, razklimana pećina zarasla grmljem i šikarom. Ovoj pećini, kao prirodnoj utvrdi na suprot, uzdiže se gradski zid okrenut prama jugu. Dug je do 20 m, prama zapadu visok 8, a prama iztoku i 12 m. S desne strane vide se u zidu polukružna vrata sa dovratnicama. S lieve strane ima još sedam, a s desne 10 klesanih kamena dovratnice, koji su 66 cm široki. Gradski zid pred vratima debeo je 2,50 m, a spram njih 1 m. Nad vratima, koja se zatvarahu mostom-lančenikom, još je sačuvan i prozor."

Ispred ulaza u hotel izletnici sa zanimanjem razgledavaju zemljovid Moslavačke gore i okolice

Unutar gradskog dvorišta ističe se, već spomenuta visoka kula, o kojoj Hirtz u istom djelu piše: "Iz ovoga dvorišta zagledasmo opet zidove, koji su do 20 m visoki, a do 3 m debeli. U zidu pao nam je u oči uzak otvor... Kad smo se provukli, zagledasmo pred nama gradsku kulu, a razgledav joj zidove, opazismo, da su šuplji, a u šupljini, da su tajne stube, što do sada nisam vidio na nijednom našem gradu. Te su stube od kamena klesane i 1 metar široke. Minuv sedam stuba, zagledaš u zidu prozorčić..., kojim ulazi svjetlo u te tajne prostore. Kad si pošao na 2 m dugim hodnikom koji razsvietljuje veći prozor, uzađeš 4 stubama, a onda opet kratkim hodnikom. Prošav još 12 stuba, koje razsvjetljuju dva prozora, dodješ do provaljena zida, ali vidiš da su stube vodile na vrh kule s koje mora da je oko sezalo na daleko i široko."

Moslavačka gora lako je dostupna, a prošarana je brojnim izletničko-planinarskim i biciklističkim stazama

Na vrh kule se ne može ni danas, pa su vidici s Garić grada podosta ograničeni (visokom) šumom. Završivši razgledavanje, vratili smo se do vozila i spustili do glavne ceste i za nekoliko minuta već bili kod hotela "Vila Garić" u Podgariću. Da smo, pak, odlučili planinariti gorom, mogli smo primjerice lako nastaviti do vrha Humka (489 m.n.m.) ili Kaluđerovog groba, na koje upućuju smjerokazi kraj gradine. A u podnožju Garić grada je i istoimeno vrelo, za koje D. Hirtz napominje: "Spustiv se sa brda na nekoć valjda gradski put, pođosmo do Garićeva zdenca, gdje smo odmarali i zdenom se vodom (9.5 °C), što teče granitnim koritom, razhladili, a zatim pokupili stvari, pa krenuli ljubopitni na željkovani Grob kaludjera."

Dok hodate mostom do otočića usred jezerca, u stopu vas prati jato riba i ribica koje čekaju na mrvice...

Ovako, nismo se ni pošteno umorili, no s troje male djece planinarenje će još pričekati. Za sada su dovoljne šetnje i igra, a izletište u Podgariću u tom smislu je također pun pogodak. Podgarić se smjestio u prostranoj dolini potoka Garića na nadmorskoj visini od 220 metara. Potok je pregrađen branom i tako se dobilo jezerce, uz čiju je obalu sagrađen manji motel.

Izletište Podgarić sve je posvećenije odredište ljubitelja pririode

S otvaranjem tako zvanog "spomenika revolucije", izrađenog po zamisli akademika Dušana Džamonje, počeo je u Podgoriću izletnički turizam. Posjetitelji su pristizali sve do Domovinskog rata, a onda su izletnici nestali. Poduzeće koje je vodilo motel je završilo u stečaju, a građevine su propadale uslijed nebrige. Sve dok se nisu našli novi vlasnici, koji su izletišnu iznova udahnuli život.

Spomenik NOB-e u Podgariću podignut po zamisli kipara Dušana Džamonje iz 1967.

O tome izvještava web-stranica današnjeg hotela "Vila Garić": "I tako 2000. godine motel mijenja vlasnike i priča započinje ispočetka. Nakon pune četiri godine obnove objekta bivšeg motela, a sada hotela s tri zvjezdice "Vila Garić", uspjeli smo ovo mjesto otrgnuti iz zaborava i sjećanja. Obnovili smo cjelokupan objekt tako da on sada rapolaže sa 19 soba i 2 apartmana s ukupno 42 ležaja. Uredili smo i A la carte restoran "Garić" sa 170 sjedećih mjesta, izgradili veliku vanjsku terasu na tri razine sa 100 mjesta i mali potok sa dva prekrasna vodopada, izgradili dva poslovna salona sa 60 i 14 sjedećih mjesta, napravili fitness dvoranu, aperitiv bar, očistili jezero... I to nije sve. Podgarić je poznat i po motocross stazi koju smo također obnovili, a koja u zimskim danima postaje sanjkalište."

Pogled na jezerce u Podgariću sa spomenika NOB-u
(izvor: diavola.blog.hr)

U blizini, tik do hotela i jezerca su i kanui, dječje igralište i sportski tereni, a okolicom vode brojne biciklističke i pješačke staze. Planinarski putovi koji prolaze najljepšim dijelovima gore uglavnom su dobro označeni (markirani), a gdje su im ishodišta i kuda sve vode možete saznati uvidom na web Planinarskog saveza Hrvatske.

Premda površinom malo, jezerce nudi razne izazove, kao što je vožnja kanuom

Kulturno povijesni spomenici Virovitičko-Podravske županije

Virovitičko-podravska županija

Virovitičko-podravska županija povezuje ravnu Slavoniju i bregovitu Podravinu. Smjestila se između središnjeg i istočnog dijela kontinentalne Hrvatske, tako da se zapadni dio Županije nalazi na području bilogorske Podravine, dok istočni dio prelazi u slavonsku podravinu. Reljefno, Županija se dijeli na područje podravske nizine na sjeveru, te brdsko-planinski južni dio Županije pod koji spadaju sjeverne padine Bilogore, Papuka i Krndije. Županija je od davnina imala veliki prometni značaj zbog pogodnog položaja između srednjeg Podunavlja i srednjeg Jadrana, te zbog toka rijeke Drave koji prolazi Županijom te služi kao poveznica Hrvatske s istokom i zapadom.

Povijest Virovitičko-podravske županije započinje u vrijeme Arpadovića koji u 13. stoljeću osnivaju prve županije u Hrvatskoj kao nova administrativna područja. Tako je 1234. herceg Koloman darovao mnoge sloboštine virovitičkim došljacima. Jedna od zanimljivosti je 1242. godine kralj Bela IV. baš u Virovitici dodijelio Zlatnu bulu zagrebačkom Gradecu. Važno je istaknuti kako se već 1269. godine spominje virovitički župan, a ime Županije spominje se u povijesnim dokumentima kraljice Elizabete iz 1275. godine. Kasnije, županija je u posjedu ugarskih kraljica sve do 15. stoljeća, a u drugoj polovici 16. stoljeća pada u ruke Turaka koji ovdje vladaju do 1684. godine. Oslobođena područja virovitičkog područja su tek krajem prve polovice 18. stoljeća administrativno sjedinjena s Hrvatskom po naputku kraljice Marija Terezija, a barun Marko Pejačević postaje prvim županom nove Virovitičke županije. Krajem istog stoljeća Županija se ukida te je pripojena pečujskom okružju, da bi nedugo zatim pripala pod Požešku županiju. Godine 1861. ustanovljuje se ponovo Virovitička županija sa županom Josipom Jurajem Strossmayerom, a napokon 1992. Hrvatski Državni Sabor uspostavlja Virovitičko-podravsku županiju unutar suverene Hrvatske. Ova županija iznimno je bogata šumama i vodom, zbog čega ovdje postoje odlični preduvjeti za daljnji razvoj poljoprivrede, proizvodnje i turizma. Danas se županija sastoji od 13 općina te gradova Virovitice, Slatine i Orahovice, na koje ćemo se detaljnije osvrnuti u nastavku.










Vukovarski Vodotoranj, visok 50 m i obujma 2200 prostornih metara vode, izgrađen je potkraj šezdesetih godina u tadašnjem gradskom perivoju i izletištu tzv. “Najpar-bašći”, na ulazu u vukovarsko naselje Mitnicu. Prema zapremnini i veličini bio je jedan od največih objekata tog tipa u Europi. Sve do rata, na vrhu Vodotornja nalazio se restoran s vidikovcem na Vukovar, Dunav i okolno srijemsko vinogorje. Tijekom srpske agresije na Vukovar, Vodotoranj bio je jedna od najčešćih meta neprijateljskog topništva koje mu je nanjelo više od šest stotina oštećenja,a danas predstavlja simbol pobjede i novog života. Objekt se neće obnavljati u izvornu funkciju nego će postati Memorijalno područje koje će podsjećati na patnje i boli koje je Vukovar proživio.

Kulturno povijesni spomenici

Zavičajni muzej Virje

Muzej prehrane “Podravka”

Muzej grada Koprivnice

Muzej “Ivan Večenaj” ,Gola

Gradski muzej Križevci

Đurđevački pijesci, Đurđevac

Garić Grad Podgarić

Virovitičko-podravska županija

Virovitica

Orahovica

Slatina

Vukovarsko-srijemska županija

Vukovar

Vinkovci

Ilok

Županja

Otok

Palača Županije Srijemske

Spomenici posvećeni žrtvama Domovinskog rata

Vodotoranj, Vukovar

Požeško-slavonska županija

Požega

Kutjevo

Lipik

Pakrac

Pleternica

Osijek i Tvrđa

Dvorac Pejačević, Našice

Dvorac Pejačević u Reftali, Osijek

Gornji grad, Osijek

Donji Grad, Osijek

Sisačko-moslavačka županija

Sisak

Kutina

Glina

Hrvatska Kostajnica

Novska

Petrinja

Brodsko-posavska županija

Slavonski Brod

Nova Gradiška

Istarska županija

Pazin

Pula

Poreč

Buje

Buzet

Labin

Novigrad

Rovinj

Umag

Vodnjan

Kulturno povijesni spomenici Primorsko-Goranske županije

Splitsko-dalmatinska županija

Ukratko o Županiji

Split

Stari Grad

Hvar

Supetar

Trilj

Trogir

Vis

Komiža

Vrgorac

Vrlika

Imotski

Kaštela

Makarska

Omiš

Sinj

Solin

Dubrovačko-neretvanska županija

Dubrovačko-neretvanska županija

Dubrovnik

Korčula

Metković

Opuzen

Ploče