Povijest

 Dobrodošli na moju veoma poučnu web stranicu

Mihael Pravica

Kneževine Hrvata

Panonska Hrvatska kasniji je naziv za kneževinu nastalu između Drave na sjeveru i Save i Kupe na jugu, na području današnje sjeverne Hrvatske, u južnim dijelovima Panonske nizine. U izvorima ovaj se kraj obično naziva jednostavno Panonija (Panonia), a narod se obično naziva općenito S   Slavenima (Sclavi).

 VJEROVANJA

Hrvati su nakon doseljenja očuvali svoja stara vjerovanja u slavenska božanstva.

U novoj domovini zatekli zatekli smo krščansko stanovništvo pa smo i sami u 9. stoljeću prihvatili krščanstvo.

 Hrvatska u doba narodnih vladara

Hrvatsko Kraljevstvo nastalo je krunidom prvoga hrvatskoga kralja Tomislava (vladao otprilike od 910. do 928. godine) koji se prema legendi okrunio na Duvanjskom polju, a spominje sa kao kralj godine 925.  godine. Za njegovih nasljednika izbijaju dinastičke borbe, potom slijedi mirna i čvrsta vladavina Stjepana Držislava, ponovne dinastičke borbe, te vladavina Petra Krešimira IV. i Dmitra zvonimira. Hrvatsko Kraljevstvo izgubilo je posljednjeg hrvatskog vladara 1097. godine kada je u bitki na planini Gvozd poginuo posljednji hrvatski kralj Petar Svačić. Unatoč tomu, Hrvatska dobiva stranog vladara tek 1120. godine kada hrvatsko plemstvo prihvaća ugarskoga kralja Kolomana za hrvatskog vladara.

 Hrvatska od 13. do 17. stoljeća

Nakon što su svoje sjedište prebacili u grad Zrin, Šubići se nazivaju Zrinskima. Knezovi Krčki postali su poznati pod imenom Frankopani.

Sukobi među stranim vladarskim obiteljima slabili su obrambene snage Hrvatske. Krajem 15.stoljeća Hrvatsku su počeli ugrožavati Turci.

Brojne su hrvatske izbjeglice potražile sigurnost izvan granica zemlje.

 23. listopada Ivan Kukuljević  Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Bilo je to 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj županijskoj zgradi na Markovu trgu.

Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskoga jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome saboru i u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno  štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora.
Najveća zasluga zasigurno pripada LJudevitu Gaju, koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja izložio osjećaje cijelog tadašnjeg mladog naraštaja i kulturni program njezina rada.
Otada pa sve do 1847. vodila se ogorčena borba za hrvatski jezik i za sva hrvatska državna prava. Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati.

Hrvatska u 20.stoljeću

zbijanje rata samo je još više pogoršalo krizu kako u Austro – Ugarskoj u cjelini tako i u Hrvatskoj. Neposredno sudjelovanje tisuća muškaraca u ratu i velika odricanja nastala zbog ratnih napora okrenuli su većinu stanovništva Hrvatske protiv postojeće vlasti. To se posebno odnosi na one hrvatske političare koji su već u razdoblju prije rata rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja tražili u stvaranju države južnoslavenskih naroda. Ovi emigriraju i imaju glavnu ulogu u stvaranju Jugoslavenskog odbora (1915.) koji teži razbijanju Austro – Ugarske i stvaranju države ravnopravnih južnoslavenskih naroda u zajednici sa Srbijom. Slom fronta centralnih sila u rujnu 1918. učinilo je tu opciju realnom. Brojne hrvatske političare na što brže povezivanje sa Srbijom poticao je strah da bi hrvatski nacionalni teritorij izvan jake južnoslavenske države bio podijeljen između moćnih susjeda, a posebno je bio jak strah od talijanskih pretenzija. Za stvaranje južnoslavenske države bile su i sila pobjednice u ratu, vidjevši u njoj mogući stabilizirajući činitelj na uvijek nemirnom Balkanu. Za stvaranje južnoslavenske države bila je i Srbija želeći na „mala vrata“ provesti ujedinjenje svih Srba koji su velikim dijelom živjeli izmiješani sa susjednim narodima i koji bi se opirali ideji da žive u isključivo srpskoj državi. Rezultat toga bilo je stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije) 1. 12. 1918. Time je Hrvatska velikim dijelom prekinula veze s zemljama srednje Europe s kojima je stoljećima živjela u zajednici i okrenula se jugoistoku Europe gdje su doduše živjeli srodni južnoslavenski narodi ali koji su se stoljećima razvijali u bitno drugačijim civilizacijskim prilikama. Ove suprotnosti, kao i suprotstavljene nacionalne težnje pojedinih južnoslavenskih naroda, pokazat će se nepremostivima.

Republika Hrvatska

Hrvatska (službeni naziv: Republika Hrvatska) europska je država, zemljopisno smještena na prijelazu iz Srednje u  Jugoistočnu europu . Hrvatska graniči na sjeveru sa Slovenijom i Mađarskom, na istoku sa Srbijom, na jugu i istoku s Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. S Italijom ima morsku granicu. Tijekom hrvatske povijesti najznačajniji kulturološki utjecaji dolazili su iz srednjoeuropskog i srednozemnog kulturnog kruga.

Prema popisu iz 2001. godine Hrvatska ima 4.437.460 stanovnika. Hrvati čine 89,6% stanovništva, a najznačajnija nacionalna manjina su Srbi koji čine 4,5% stanovništva, dok svaka od ostalih nacionalnih manjina čini manje od 0,5% stanovništva. Kopnena površina iznosi 56.542 km², a površina teritorijalnog mora 31.067 km² što Hrvatsku svrstava među srednjevelike europske zemlje. Glavni grad je Zagreb koji je gospodarsko, kulturno i političko središte zemlje.

Prema političkom ustroju Hrvatska je parlamentarla. Članica je ujednjenih naroda od devetog Svibnja 1992. Hrvatska je članica Vijeća europe, Svjetske trgovinske demokracije, Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini, Organizacije Sjevernoatlanskog ugovor Od 2004. kandidat je za ulazak u Europsku uniju, a proces pristupa zemlje Uniji privodi se koncu.

Svetac zaštitnik hrvatskoga naroda je sveti Josip.

 Hrvatska povijest u skračenom obliku

Hrvatska država izlazi na europsku pozornicu u ranom srednjem vijeku, i nakon nekoliko stoljeća samostalnosti, ulazi u personalnu uniju s Mađarskom, a obadvije države tijekom ratova s Turcima dolaze pod vlast Habsburgovaca, vladara, dok je primorski dio pod vlašću Venecije. U 19. Stoljeću Primorje i Dalmacija dolaze pod vlast Austrije, a dolazi i do oživljavanja hrvatskih težnji za ujedinjenjem zemalja i samostalnošću. Austro-Ugarska raspada se 1918. godine, a Hrvatska je uključena zajedničku državu sa Srbijom,Crnom Gorom i Slovenijom koja se na kraju zvala Kraljevina Jugoslavija. Nakon pokušaja uspostave samostalne države pod patronatom sila osovine u  drugom svjetskom ratu, 20. Stoljeća Hrvatska postaje federalna jedinica ("republika") u novoj Jugoslaviji. Početkom 90-ih godina Jugoslavija se u krvavom ratu raspada, a Hrvatska postaje samostalna i međunarodno priznata država, s perspektivom ulaska u Europsku Uniju.